Geološke značajke

Ležište Torine i okolno područje, zbog široke lepeze pojavljivanja različitih vrsta stijena kao i složene geološke grade, bilo je predmet istraživanja brojnih istraživača. Najstariji podaci o geološkoj građi širega područja nalaze se u radovima F. Wodiszke (1855.). Nakon toga geološka opažanja o ovome području nalazimo u radovima D. Stura (1861.), M. Kišpatića (1916.), M. Tajdera (1947.), Lj. Goluba i L. Marića (1968.), D. Jamičića (1967.,1980.), E. Krkala i M. Donevskog (1981., 1984., 1985.) i brojnih drugih. Zajedničko svim istraživanjima je da su stijene s ležišta Torine, prema petrografskoj klasifikaciji, različito označavane od strane različitih istraživača. Označavane su kao bazalti i rioliti, da bi 1968. godine prvi puta bile određene kao trahiandeziti (Lj. Golub i L. Marić). U novije vrijeme istraživanjima vulkanskih stijena Krndije najviše se bavi J. Pamić koji je ove stijene označio trahiandezitima (latitima) i u svojim radovima odredio je izotopnu starost ovih stijena u rasponu od 16,8 do 15,4 milijuna godina (K-Ar određivanja izvršena su na tri uzorka iz glavne vulkanske mase na Lončarskom visu na Krndiji), gdje prema kronostratigrafskoj ljestvici veća vrijednost odgovara granici karpata i badena, a manja nižim dijelovima badena. Šire područje kamenoloma Torine ima složenu geološku građu. Osnovno temeljno gorje izgrađuju raznovrsne metamorfne stijene iz paleozoika na koje se transgresivno nastavljaju marinski donjomiocenski sedimenti s efuzijom trahiandezita, dok su u nižim dijelovima terena razvijeni kvartarni sedimenti. Samo ležište Torine pripada trahiandezitnoj formaciji Krndije. Izgrađuju ga izljevi trahiandezita s jasno izraženim stubastim lučenjem. Ležište ima oblik ploče koja je intenzivno razlomljena s varijabilnom debljinom od 30-50 m, a proteže se od starog groblja do Torina. Stijena je sivozelene i sivoplave boje, intenzivno tektonski raspucala s brojnim pukotinama i prslinama ispunjenim sekundarnim materijalom nastalim trošenjem osnovne stijene, predstavljenog sivozelenkastim i žućkastim glinama. Korisna stijenska masa prekrivena je kvartarnim naslagama lesa varijabilne debljine 1,5-3 m, a na mjestima i do 7 m. Na bočnim kontaktima nalaze se stijene paleozojske metamorfne serije, helvetske pjeskovito-šljunkovite naslage, te tortonski vapnenci i lapori. Osnovna geološka karta Struktura je porfirska, a tekstura masivna, rjeđe fluidalna. Prema mineralnom sastavu obuhvaćaju plagioklas, sanidin, augit, olivin, hipersten, fiogopit, te različite sekundarne i akcesorne sastojke kao i različite sastojke mandula. Većina naslaga pokazuje dva glavna smjera pružanja i to sjeverozapad-jugoistok i zapad-istok, gdje zadnji prevladava, a za njih se vezuju tektonska djelovanja, tj. izdizanje i spuštanje pojedinih blokova. Na ovome području najvažniji rasjedni pravac je dravski rasjed koji se proteže sjevemom stranom Papuka i Krndije, a označen je dijabazima Samarice, andezitom kod Voćina i andezitima na Lončarskom visu i Bedemgradu. Zbog karakterističnog pločastog lučenja stabilnost otvorenih stijenskih masaje zadovoljavajuća, tako da i za visine do 35 m ne dolazi do urušavanja stijenske mase. Geomorfološki ležište ima uzdignut položaj. Nalazi se uglavnom iznad podzemnih voda, dok se oborinske vode prirodno dobro dreniraju u jarke i jaruge koji gravitiraju dolini i toku potoka Jelar prema jugoistoku. Nastanak ovih trahiandezitnih stijena Krndije vezan je za sinsedimentacijski vulkanizam za vrijeme taloženja otnang-karpatskih sedimenata duž sustava rasjeda nastalih u početnim fazama formiranja Panonskog bazena. Kristalizacija se odvijala u vrlo plitkom, hipabisalnom nivou i submarinskim uvjetima.